Božić

Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!
Danas je bio prvi Božić u životu moga malca. I bio je lijep dan, proveden sa dedom, bakama, tetkom, tečom, sestrom i bratom...

Žensko biće

Inspiraciju za ovaj post sam dobila gledajući tv seriju "Njuorški plavci", kada detetktiv Sipovic, u prolazu, pita svoju djevojku Koni, policajku, nešto kao: "Razmišljao sam nešto, možda bi bilo dobro da se vjenčamo." A ona opali ko' iz topa: "Da, može."
Pa mi je to malo zaparalo uši. Ona je jedva dočekala da je on zaprosi pa je pristala, ne očekujući od njega ništa bolje ni više, ni da klekne, ni da isfura prsten iz nekog džepa, a bogami ni da se malo više potrudi. Njoj dovoljno.
Zar nam stvarno tako malo treba?
Zašto pristajemo na tako malo, malo kao što je usputno pitanje o jednoj od najvažnijih stvari u životu? Stvari koja ti promjeni život naglavačke, koja te odredi, koja te usmjeri, ili te poremeti, kao i sve bitne stvari u životu. Zašto dozvolimo da nas druga strana tako malo poštuje u startu zajedničkog života?
Ma bitna je suština, to svaka pametna žena zna. Nije bitna forma. Ne mora se svaki dan deklamovati, niti pokazivati, ali to postoji. Poštovanje, ljubav. Ta nije ljubav ruža, poljubac, riječ. Ljubav je mnogo dublja. A kako drugačije znati da je tu? Ako se ne pokaže, kako?
Nisam skromna, i ne očekujem od svog muškarca malo. Ali se opet zadovoljim i sa sitnicama, stalno očekujući da će me oboriti s nogu jednog dana. Da će shvatiti iako mu ne kažem.
Inače se možemo početi shvatati zdravo za gotovo, a o tome ne želim ni razmišljati.

Uspavljivanje

Prekjuče smo probali 'ferberizaciju' tj. pustili smo dijete da plače i tako se uspava. Pokušali smo pratiti šemu iz knjige "Naučite dete da spava" od Nevene Lovrinčević, ali nismo uspjeli.

Ništa nismo postigli, osim što je plakao preko sat vremena, i poremetio svoj san za taj dan totalno... A to nije uspjeh. To je poraz. Odlučili smo baciti knjigu i probati da pronađemo nešto drugo što zahtjeva manje plakanja. Taj dan je zaspao oko ponoći...

A danas je bio haos. Nije htio spavati od 7 do 17, a bio je jako umoran i razdražljiv. Uspavam ga, spustim i odmah se probudi. I tako nekoliko puta. Na kraju je odspavao samo 1 sat preko dana.
Sad spava ali se budi svaki sat dok ja ne legnem kraj njega.
Nemam ideja više šta da pokušam.
Odoh se srušiti pored njega, jer sam slomljena.

Uoči Nove

Još jedna godina se završava.
Proslaviću je sa svojim najdražima. Malo bolja klopa, televizijski program do ponoći, čestitanje, u krpe. I to je to. Mislim da ne bih izdržala neku drugu vrstu proslave. Postala sam pravi penzioner. A neki penzioneri imaju bolji društveni život od mene.
Napravila sam tiramisu i još da napravim crinkles i to je to. Pečenje iz prodavnice, krompirić iz rerne, domaća salata (turšija) i neko vince. To je sve što me trenutno zanima.
U narednoj godini trudiću se da budem bolja, da postignem sve, da ne dangubim. (koliko bude moguće)
Eto, odoh kititi jelku i pojesti jedan tiramisu ;)
Svima želim sretnu i uspješnu 2011. godinu i da vam se želje ostvare... (zato pažljivo razmislite šta želite, jer bi se moglo ostvariti)

Smisao života

Pamtimo samo ružne događaje u svom životu, oni se uvijek vraćaju da nas progone, a lijepe olako zaboravljamo. Trebalo bi biti obrnuto. Učinjenom nema lijeka. A ja bih dodala i propuštenom takođe. Nekada je gore neučiniti nego učiniti loše. Makar znaš da si pokušao. A ovako si sjedio skrštenih ruku i gledao kako neko drugi donosi odluku za tebe ili kako se stvari same odvijaju.
Zato sam odlučila da budem krojač svoje sudbine i da uzmem stvari u svoje ruke. Postala sam majka i sada moram dati svom potomku dobar primjer.
Tako sam npr. počela ići na aerobik kako bih vratila relativno dobar izgled prije povratka na posao. A inače nisam sportski tip ni malo. I eto, idem već dva mjeseca i grizem i ne odustajem. Moram to napraviti zbog sebe. Jer, najlakše je odustati.
Eto, to je neka moja novogodišnja odluka. I moram se više zalagati za sebe. I moram više uključivati mozak i razmišljati o osjećanjima drugih ljudi. I moram biti manje agresivna i živčana kad me malac ne sluša... Ta posljednja je zapravo najvažnija.
Odoh se maziti sa svojim sinom i iskoristiti ovo preostalo vrijeme. Jer vrijeme neumitno prolazi.