Inspiraciju za ovaj post sam dobila gledajući tv seriju "Njuorški plavci", kada detetktiv Sipovic, u prolazu, pita svoju djevojku Koni, policajku, nešto kao: "Razmišljao sam nešto, možda bi bilo dobro da se vjenčamo." A ona opali ko' iz topa: "Da, može."
Pa mi je to malo zaparalo uši. Ona je jedva dočekala da je on zaprosi pa je pristala, ne očekujući od njega ništa bolje ni više, ni da klekne, ni da isfura prsten iz nekog džepa, a bogami ni da se malo više potrudi. Njoj dovoljno.
Zar nam stvarno tako malo treba?
Zašto pristajemo na tako malo, malo kao što je usputno pitanje o jednoj od najvažnijih stvari u životu? Stvari koja ti promjeni život naglavačke, koja te odredi, koja te usmjeri, ili te poremeti, kao i sve bitne stvari u životu. Zašto dozvolimo da nas druga strana tako malo poštuje u startu zajedničkog života?
Ma bitna je suština, to svaka pametna žena zna. Nije bitna forma. Ne mora se svaki dan deklamovati, niti pokazivati, ali to postoji. Poštovanje, ljubav. Ta nije ljubav ruža, poljubac, riječ. Ljubav je mnogo dublja. A kako drugačije znati da je tu? Ako se ne pokaže, kako?
Nisam skromna, i ne očekujem od svog muškarca malo. Ali se opet zadovoljim i sa sitnicama, stalno očekujući da će me oboriti s nogu jednog dana. Da će shvatiti iako mu ne kažem.
Inače se možemo početi shvatati zdravo za gotovo, a o tome ne želim ni razmišljati.
No comments:
Post a Comment